Piše: Emir Imamović
Zaratile su, bilo valjda u svim medijima, dvije velesile: Savez udruženja boraca Patriotske lige kantona Sarajevo i Aleksandar Vuksanović, maršal vojske slušalaca brojne, u najgorem slučaju, kao Armija BiH 1995. Dakle, komandant svih balkanskih turbo-folk derneka, Aca Lukas lično. Ovi prvi su, povodom najavljenog decembarskog sarajevskog koncerta drugog, uputili saopćenje za javnost u kojem se traži zabrana Lukasovog nastupa jer, pored ostaloga, „s puno mržnje osporava naše vrhunske estradne umjetnike i njihovu popularnost u regji“ i, što je, je li, dvjesto-tristo puta gore, „svojim javnim istupima na koncertima i u medijima direktno osporava i potcjenjuje kulturne i tradicijske vrijednosti zajedničkog života Sarajeva i države BiH“. Nije šala, što jeste – jest.
U BiH je sve najveći problem
Kada je i kako Lukas „s puno mržnje osporavao naše vrhunske estradne umjetnike i njihovu popularnost u regji“ i u kojima, odnosno na kojim je to „javnim istupima direktno osporavao i potcjenjivao kulturne i tradicijske vrijednosti zajedničkog života Sarajeva i države BiH“, nije navedeno. Podrazumijeva se, valjda, kako javnost u Bosni i Hercegovini sa puno pažnje prati Acu Lukasa od doručka do poziva da se ruke dignu u zrak, ali ne zbog predaje višestruko nadmoćnijem neprijatelju.
Ova bizarna polemičica zaista ne bi bila vrijedna primjećivanja da nije, i to do granice karikaturalnosti, ilustrativna za različite odnose u zemlji koju je ponajbolje opisao glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, Senad Avdić, odgovorajući na pitanje šta je najveći problem u BiH. „Sve“, rekao je.
I fakat, sve je tu: od neodgovornosti u javnom istupu, do gubitka „tradicijske vrijednosti zajedničkog života Sarajeva i države BiH“. Plus bonus track: podilaženje kolektivnim osjećajima i traumama zarad skretanja masovne pažnje.
Lukas i Merlin
U Savezu udruženja boraca Patriotske lige kantona Sarajevo, naime, nisu naveli niti jedan argument za ono što su ustvrdili o Vuksanoviću, jer ih ili ne mogu naći ili, što je izvjesnije, ne zanimaju. U našoj javnoj komunikaciji činjenice rijetko stradaju, jer malo koga zanimaju. Nema, naime, nikakve suštinske razlike između tvrdnje, neutemeljene i netačne, da je film Angeline Jolie financiran saudijskim ili čijim već, uglavnom muslimanskim parama, navoda da su muslimani na Markalama samo sebe ubijali i optuživanja Lukasa da je – zato što je Srbin, podrazumijeva se – osporavao popularnost „naših vrhunskih estradnih umjetnika“. Samo su nivoi različiti, kao i efekat, ali se isti cilj pokušava postići na identičan način. (To što estrada i umjetnost ne mogu stati u istu rečenicu, pa i estradni umjetnici, osim ako se sintagma ne stavi pod navodnike, mogu postojati kao fudbalski teniseri, sada zaista nije najvažnije).
Drugačije se rečeno, ne pokušava se govoriti o onome što zbilja jeste bilo, već o onome što bi nama, njima, nekome, kome god, odgovaralo da je bilo. A kada već govorimo šta je bilo… „Što se tiče Dina Merlina, da pojasnimo neke stvari. Nemam ništa ni protiv koga, što se mene tiče, stvarno je dobrodošao. Apsolutno to ne gledam sa nacionalne strane. Ali sa ljudske strane gledano, baš se pitam kako je moguće da posle tolike mržnje dođeš i kažeš tim istim ljudima da ih voliš. To mi je jedino čudno“. Tako je govorio Aca, a prevedeno je kao osporavanje sa puno mržnje.
Rekoh već, cijela ova priča ne bi bila važna da se zaista tiče samo jednog neofolk pjevača i grupice dokonih veterana rata. No, u širem okviru, da i to ponovimo, odraz je manjka onoga o čemu govore u Savezu pripadnika PL-a: „kulturne i tradicijske vrijednosti zajedničkog života Sarajeva i države BiH“. Ili kulture neslaganja, da je tako nazovemo. Na onaj način na koji u Savezu misle kako Lukas ne treba nastupati u Sarajevu, isti taj Lukas ima pravo misliti o Sarajevu da je, kako je, recimo, govorio Goran Bregović: čudo od selendre. Ili šta već. No, onako kako neistomišljenici u civiliziranim društvima jedni drugima ne razbijaju glave i ne postaju doživotni neprijatelji, tako ni oni sa čijim se stavovima određeni dio društva ne slaže, automatski ne postaju persone non grata dok za to ne postoji jasan, argumentiran, čvrst, javnosti predočen i do kraja objašnjen razlog.
Manipuliranje emocijama
Savez udruženja boraca Patriotske lige Kantona Sarajevo, zapravo, pokušava ono čime se, svako u svojoj oblasti, ali puno bolje, bave ovdašnje političke elite i regionalne neofolk zvijezde: manipulirati emocijama i traumama radi sticanja popularnost. Inače, politika i estrada liče upravo u tome što popularnost uopće ne mora biti proporcionalna kvalitetu, već je, daleko više, posljedica (zlo)upotrebe osjećaja. Gole činjenice tu imaju najmanje bitnu ulogu.
E to, ali jako dobro zna upravo „sporni“ Lukas koji je znanje demonstrirao nedavno, nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i njenih pratećih pojava. Svjestan, naučen, kako god, da je i šutnja stav koji se može svakojako tumačiti, kazao je: „Hrvatskim kolegama još jednom bravo, ponovo ste podelili lekciju iz patriotizma celom okruženju! Tako se voli svoja zemlja, a ja kao patriota saosećam i žalim nad žrtvama ’Oluje’!“. Bilo je to „merhaba čaršijo na sve četiri strane“, samo na srpskom: izjava kojom se ne iritira publika – sirovina od koje se u neofolku, kako tu muziku i kulturu naziva profesorica Milena Dragičević Šešić, autorica prve ozbiljne studije o muzici „naroda pod pritiskom“, pravi novac – gdje god bila. Odnosno, estradna forma onoga što se radi u politici kada se biračima, samo podijeljenim na tri grupe, govori što žele čuti, a ne ono što se zaista misli ili uopće može učiniti.
Nije, sve u svemu, problem Sarajeva što će u njemu za koji dan svirati Lukas, sasvim suprotno, već u tome što ga se pokušava spriječiti jeftinom propagandom. A još veći, daleko veći, to što će na njegovom koncertu raditi više redara nego je bilo publike na nedavnoj premijeri baleta u Narodnom pozorištu. I to je stvarna da stvarnija ne može biti, slika onoga što je ostalo od kulturne i tradicijske vrijednosti života Sarajeva.
(VisokoIN)
