Ove srijede se u Haagu izriče presuda šefovima Državne sigurnosti Srbije, Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću poslije ponovljenog suđenja, piše DW. Na prvom suđenju, poništenom na žalbu tužilaštva, oslobođeni su svake krivice.
Protiv dvojice visokih funkcionera Službe državne sigurnosti Srbije tužilaštvo Haaškog tribunala podiglo je optužnicu prije punih 18 godina. Iste godine – 2003. – su i uhapšeni u Srbiji. Obojici je stavljeno na teret da su u ratovima u bivšoj Jugoslaviji učestvovali u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje nesrba s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Po optužnici, jedinice koje su ostvarivale taj cilj, čineći masovne progone, ubistva i nehumana djela bile su u nadležnosti dvojice optuženih jer su ih osnivali, organizirali njihovo uvježbavanje, logistički i oružano opskrbljivali i finansirali.
Prvo suđenju po toj optužnici održano je pred Haaškim tribunalom od juna 2009. do kraja januara 2013. i završeno je oslobađajućom presudom za obojicu. Većinom glasova tročlano Raspravno vijeće, kojim je predsjedao nizozemski sudija Alphons Orie, donijelo je takvu odluku ocijenivši da Stanišić i Simatović nisu odgovorni za zločine navedene u optužnici jer nije dokazano da su ih planirali i naredili, a ni pomagali i podržavali.
U obrazloženju presude je rečeno da su zloglasne jedinice poput “Škorpiona”, “Arkanovaca”, “Martićeve milicije” i “Crvenih beretki” činile zločine, ali da pomoć koju su im pružali Stanišić i Simatović nije bila “konkretno usmjerena” na zločine nego na “podršku njihovim ratnim naporima”.
“Konkretna usmjerenost”, kao kriterij, standard, princip ili doktrina, kako je sve nazivana ta formulacija, ne postoji, ne samo u pravilima i praksi Haaškog tribunala, nego ni u cjelokupnom međunarodnom pravu. To je navelo većinu članova Žalbenog vijeće da u prosincu 2015. prihvati žalbu tužilaca, poništi oslobađajuću presudu i naredi da se Stanišiću i Simatoviću ponovo sudi po svim tačkama optužnice.
Optužnica za zločine u Hrvatskoj i BiH
Optužnicom je pokriveno razdoblje od 1991. do 1995. godine i ono što se zbivalo na područjima takozvanih SAO Krajina i SAO Baranja, Slavonija i Zapadni Srijem u Hrvatskoj, kao i u bosanskohercegovačkim općinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Sanski Most, Doboj i Trnovo.
Maratonsko suđenje nastavljeno je u sudnici nasljednika Haaškog tribunala, čiji službeni naziv je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (“Mehanizam”), i u čiju nadležnost su prešli nedovršeni sudski postupci u Haaškom tribunalu.
Pred novim Raspravnim vijećem ponovno suđenje je počelo u junu 2017. dokaznim postupkom tužilaštva, koje je do februara 2019. ispitalo 51 svjedoka o zločinima počinjenim u četiri i po ratne godine u dvije države.
U poluvremenu suđenja Raspravno vijeće Mehanizma odbacilo je zahtjev za donošenje oslobađajuće presude Franku Simatoviću, koji su po pravilniku ovog suda imali pravo podnijeti timovi odbrane, piše DW.
Pravomoćna presuda Mladiću
Dokazni postupak odbrane počeo je prije dvije godine, u junu 2019. i trajao je do oktobra prošle godine. Advokati dvojice optuženih izveli su i ispitali 29 svjedoka. Završne riječi tužilaštva i odbrane održane su prije dva i po mjeseca – u aprilu ove godine. Bio je to pretposljednji čin procesa, koji je počeo još 2003. godine u Haaškom tribunalu. Preostalo je još samo izricanje presude Raspravnog vijeća Mehanizma.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je još krajem 2010. donijelo odluku da se osnuje Mehanizam koji bi preuzeo i okončao nedovršena suđenja pred Haaškim tribunalom i pred Međunarodnim kaznenim sudom za Ruandu. U sudnici Mehanizma, kao nasljednika oba ta međunarodna suda, definitivno je završeno suđenje Ratku Mladiću, ratnom komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, kojem je prije 20 dana izrečena presuda na doživotni zatvor.
Na istu kaznu ga je prethodno osudilo i Raspravno vijeće Haaškog tribunala u novembru 2017. zbog genocida u Srebrenici u ljeto 1995. godine, progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine, teroriziranja civila u opsadi Sarajeva i uzimanja pripadnika mirovne misije Ujedinjenih naroda za taoce u ratu od 1992. do1995. S obzirom na to da su i tužba i odbrana uložili žalbe, predmet Ratka Mladića je preuzeo Mehanizam i okončao. Pravomoćnom presudom Mladiću na doživotni zatvor je završen pretposljednji sudski postupak koji je Mehanizam preuzeo od Haaškog tribunala.
Posljednji postupak pred ovom međunarodnom sudskom institucijom – ponovljeno prvostupanjsko suđenje Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću – potrajat će još izvjesno vrijeme. Jer, kakvu god presudu donijelo Raspravno vijeće Mehanizma, koje sačinjavaju predsjedavajući Burton Hall s Bahama i sudije Joseph E. Chiondo Masanche iz Tanzanije i Seon Ki Park iz Južne Koreje, moguće je da se na nju žali tužilaštvo ili odbrana, ili i jedni i drugi, i da uslijedi žalbeni postupak.
Kako je za DW potvrdila predstavnica za medije Mehanizma Helena Eggleston: “Žalbeni postupak je predviđen u skladu sa Statutom i Pravilnikom Mehanizma.”
Druge zadaće Mehanizma
Zbog toga treba imati na umu da Mehanizam još ni izdaleka nije okončao svoju funkciju. Uz mogući žalbeni postupak u predmetu bivših šefova Državne sigurnosti Srbije, Mehanizam je, u skladu s mandatom koji mu je povjeren, preuzeo, između ostalog, nadležnost nad izvršenjem kazni, postupcima preispitivanja presuda, suđenjima za nepoštivanje suda, zahtjevima za pristup materijalima, objavljivanje, izmjene i klasifikaciju dokumenata i nizu drugih aktualnih pravosudnih funkcija.
Uoči izricanja provstepene presude bivšim šefovima Državne sigurnosti Srbije još jednom se nameće pitanje hoće li se teret osude odnositi i na Srbiju, jer su Stanišić i Simatović posljednji državni zvaničnici Srbije koji su optuženi za ratne zločine pred međunarodnim sudovima.
Kakva god bila presuda optuženima, suvišno bi bilo i očekivati da će sudsko vijeće Mehanizma utvrđivati krivicu, a pogotovu osuđivati državu. To nije uloga ovoga suda, kao što nije bila ni njegovog prethodnika – Haaškog tribunala. I na jednom i na drugom međunarodnom sudu zadatak vijećâ bio je da utvrde ličnu odgovornost.
Uloga države Srbije i njezinih institucija u ratovima u BiH i Hrvatskoj može se u obrazloženju presude eventualno samo spomenuti u kontekstu utvrđivanja individualne krivice. Kad god se u optužnicama Haaškog tribunala i njegovog nasljednika Mehanizma navodio „udruženi zločinački pothvat” kao najteža inkriminacija, spominjani su samo pojedinci, bili oni i predsjednici država, kao Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, a nikad sâme države, piše DW.
