da block

Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju mogla bi osvjetljavati gradove i gradove!

da block

Mi nismo stvorili Svijet koji je sanjao Nikola Tesla, već upravo suprotno, poligon za eksploataciju i provođenje pohlepe i sile. Dok ponovo srljamo u novu katastrofu, valja se sjetiti postupaka i riječi čovjeka koji je od svih velikih stvari koje je napravio, uspio isplesti i jednu malu priču.

Moj Stari, mama i ja, i tetke koje su u doba mog rođenja živjele s nama, socijalistička civilna obitelj čiju je kulturu i način života određivala kulturološka i egzistencijalna strana, više nego slijed činjenice da smo, eto, rođeni pod okriljem neke religije, u ovom slučaju islamske.

Tako je, barem, u mom slučaju ostalo i danas. Ne pridržavam se islamskih običaja, ne idem u džamiju, samo ponekad, ako je uopće fino o tome govoriti, dajem milostinju. Ponekad odem na groblje, više zbog uvjerenja da nakon nas ovdašnjih na zemlji ne postoji ništa osim blage tišine i zelene trave koja nas prekriva, ali s druge strane i ne čačkam puno u vjeru, religiju i te stvari. Bog, ako ga ima, neka radi svoj posao.

U tome mu ne mogu previše pomoći, ali ne želim ni odmagati.

Što se mog Starog tiče, i on je manje-više bio sličan, iako je tu i tamo, pogotovo kad bi malo popio, volio istaći kako je musliman. Teško je sad to sve rekonstruisati, skoro će dvadeset godina kako ga nema, a ja svoju sliku njega polako vraćam iz sjećanja, uglavnom, uz pomoć ogledala. Kao nekakav slikar – ikonopisac, bolje rečeno crtač – portretist koji je dobio zadatak da prema starim motivima oslika, rekonstruiše lik, tako gledam svoj lik u ogledalu, koje iz dana u dan sve više pokazuje lik mog oca.

“Instinkt je nešto što nadmašuje znanje.”

Za nas dvojicu, Starog i mene, ne mogu reći da smo se razumjeli. Naši su životi bili toliko različiti, on je već sa šesnaest godina, prethodno sa devet ostavši bez svog oca, sam počeo zarađivati svoj kruh. U Zenici, gdje je tada otvorena Željezara, odmah je dobio posao. Visoka, zahuktala peć socijalizma prihvatala je sve one koji su bili sposobni hraniti njezinu utrobu u kojoj su sagorijevale tone rude iz kojih je nastajao čelik. To je vrijeme u kojem nastaje “Uzavreli grad”, možda i najbolji film Veljka Bulajića, vrijeme vjerovanja u ideju jednakosti, pravde, bratstva i jedinstva.

No, mislim da moj otac nije bio praktični vjernik zbog nečeg drugog: zbog činjenice da je u životu imao samo jednog idola. Ne pišem ovo zbog pomodarstva, zbog činjenice da se u balkanskim državama danas vrlo popularno i poželjno sjećati Nikole Tesle, genija koji je u svom životu i radu nadahnutim kretanjima u kosmosu, baštinio nešto univerzalno, ali i duboko balkansko. Bilo je u njemu neke temeljne tuge i inata, nekog derta koji je teško pronaći u životu velikih znastvenika Zapada.

“Ne žalim što su neki pokrali moje ideje. Žalim što nemaju svoje.”

Svaku takvu priču uvijek prati teški teret mitomanije, ali danas je jasno da je Tesla, osim što je bio genije, bio gospodin. Vrlo često i na svoju štetu. Što bi rekao moj Stari: “Za doktora se uči, a gospodin se rađa.” To se vidi po načinu na koji se Tesla rastao s Edisonom, koji ga je prevario za 50.000 dolara, nakon čega je veliki um iz Smiljana kod Gospića, samo rekao – “gospodine, ja sam zgađen” – i otišao na ulicu, nikada više ne otvorivši vrata ureda u kojem je mogao dočekati mirnu i sigurnu starost. Ili, pak, činjenica da je poderao ugovor koji George Westinghouse više nije mogao poštovati i nastaviti isplaćivati Teslu, spasivši tako bankrota jedinog čovjeka koji mu je do kraja vjerovao. To pokazuje da se u Tesli krilo nešto uzvišeno, božansko. Ali, duboko ljudsko.

Moj Stari je, eto, dječačkom ljubavlju koju sam ja imao za rockere poput Bowieja ili Johnnyja Štulića, volio Teslu. I često bi rezignirano govorio:

– Na Balkanu majka nije rodila nijednog čovjeka vrijednog pažnje. Osim Nikole Tesle.

Da budemo iskreni, ja o Teslu nisam znao puno, ni za njega mario previše dok se na televiziji i to na Prvom program nije pojavila serija “Nikola Tesla”. Serija je bila zagrebačka, Teslu je igrao Rade Šerbedžija, a mene je najviše privukla muzika. S deset godina nisam mogao razumjeti principe elektromagnetske indukcije, ali mi je bila zanimljiva tema koju je napisao kompozitor Alfi Kabiljo. Neke od njegovih pjesama smo učili na časovima muzičkog u školi, a ja sam tu njegovu temu od nekoliko tonova “skinuo” na klaviru i neumorno dosađivao s tim.

Stari je, naravno, gledao seriju, ali nije do kraja njome bio zadovoljan. Rekao je:

– Ma, ne mogu oni u tih deset epizoda strpati sve o njemu, ne znaju oni kakav je to čovjek bio.

Bilo mi je, ipak, malo čudno kako je to on mogao znati više o Tesli od njih, ali on je ipak bio moj Stari. I bavio se strujom. Advokat Maho Muftić, jedna od velikih sarajevskih legendi, Starog je zvao Elektromusliman. Stari je nakon zanata i Zenice došao natrag u Sarajevo, dovršio srednju školu za elektrotehniku i upisao fakultet. Formalno, nikada nije završio visoku školu, i postao inžinjer. Baš kao ni Tesla, ako se to smije porediti. Stari je, vjerovatno, sebi zamjerao to što nije završio fakultet. Tesla stvarno nije imao za čim žaliti.

“Svi smo mi jedno, ljudi su povezani nevidljivim silama.”

Kad malo bolje razmislim, možda je strogoća mog Starog prema meni izlazila iz činjenice da nije želio da se u životu patim kao on, da je za mene htio neki bolji život od onoga koji je on živio. On, jadan, nije mogao znati da roditelji malo ili nikako utječu na to, da se rađamo svi povezani, kako bi rekao Tesla, ali svi različiti i predodređeni za nešto drugo. Znam da se moj Stari jednom u Kafani Park, možda godinu ili dvije, hvalio kako ima sina novinara, a ja sam tad tek bio početnik, ni “n” od novinara, ali imam osjećaj da je umro nesretan što mu jedini sin nije inžinjer.

Otac Nikole Tesle, Milutin, bio je pravoslavni svećenik koji bio protiv da mu sin bude inžinjer. Mislio je da njegov život treba biti posvećen bogu, i da Nikola treba nastaviti obiteljsku tradiciju. Nakon gimnazije, Nikola je otišao u Graz, studirati na tamošnjem tehničkom univerzitetu. Kad se Nikola razbolio od kolere, i kad je izgledalo da će umrijeti, kazao je ocu da bi se možda mogao oporaviti ako ga pusti da studira tehničku školu. Otac mu je to, konačno, dozvolio da ide u tehničku školu, ali kao da se nije previše zanimao za njegove uspjehe. “To je skoro ubilo moju ambiciju, ali kasnije kad je otac umro, bio sam potresen kad sam našao zavežljaj pisama koja su moji profesori pisali predlažući mu da me ispiše s fakulteta ukoliko neće da se ubijem prekomjernim radom” – zapisao je kasnije Tesla.

Iste godine kad je dobio prvi posao u Mariboru 1879. godine Nikoli Tesli je umro otac. Taj dio biografije ostaje pomalo nerazjašnjen: jedna verzija glasi da je Tesla tih nekoliko mjeseci u Mariboru proveo igrajući hazardne igre, koje je kao vrstan matematičar imao u malom prstu.

Računa se da je prva sijalica u tom kraju upaljena pet godina nakon njegovog odlaska u Prag, gdje je opet prema očevoj želji otišao završiti fakultet. Ali, nije bilo više vremena za to: talent i genij već su radili na novim pronalascima, i nakon kratke budimpeštanske i pariške episode Tesla završava u New Yorku, gdje će ga i sahraniti, zgađenog nad velikim ratom. Pošto u Sjedinjenim državama nema ateističkih sahrana, sprovod je održao protetstantski svećenik. “Majka me je učila da istinu treba tražiti u Bibliji”, jednom je rekao, ali ni za njega se ne može reći da je bio vjernik. On je vjerovao u vizije, i u to da svima nama, jednakim, a toliko različitim, sudi budućnost, odnosno ono što joj budemo doprinijeli.

Moj Stari umro je u predvečerje rata, u martu 1992. godine, ne dočekavši da s prvim granatama izgori životni projekat na kojem je radio, prvi bankovni moderni računarski centar u Sarajevu.

U vremenu i zemlji u kojoj danas živim, zvecka se oružjem. U ime boga proklamiraju se najcrnje i najmračnije stvari. Regresija u koju smo upali postavila je vjerske zajednice u pozicije da u društvima imaju vladajući, ponekad i odlučujući utjecaj. To me je čini mi se, zauvijek, odagnalo od religije i od interpretacije boga koja se koristi u političke svrhe.

“Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju mogla bi osvjetljavati gradove i gradove.”

Ko zna kako će izgledati svijet u narednih nekoliko godina? Tesla bi, svakako, znao ali njega više ne možemo pitati. Novac je obesmislio bilo kakvu politiku, mali broj ljudi kontrolira velike tokove novca, pohlepna neman kapitalizma koja je na put oko svijeta krenula iz Tesline domovine, iz Sjedinjenih država, ratovima guta komad po komad svijeta. Sada već sasvim izvjesno djeluje da bi mogli zaratiti Izrael i Iran, što bi mogla biti uvertira velikog novog svjetskog sukoba. A u takvim slučajevima znamo da niko više nije siguran.

Svijet nije poslušao Nikolu Teslu, koji je 1942., godinu pred smrt, zapisao : “Iz ovog rata, najvećeg u povijesti mora se roditi novi svijet. Svijet koji će opravdati žrtve što ih čovječanstvo podnosi. Taj novi svijet mora biti svijet u kojem neće biti iskorištavanja slabih od jakih, dobrih od zlih, gdje neće biti ponižavanja siromašnih od silovitosti bogatih. Gdje će djela uma, nauke i vještine služiti zajednici za olakšanje i uljepšavanje života, a ne pojedincima za sticanje bogatstva. Taj novi svijet ne može biti svijet poniženih, pogaženih, već svijet slobodnih ljudi i naroda jednakih u dostojanstvu i poštovanju čovjeka.”

Nije nam uspjelo, dragi Tesla. Svijet je ponovo poligon za treniranje eksploatacije, i ne možemo se podičiti da dostignuća nauke i uma koristimo svi. Svijet opet, dragi Tesla, nije baš neko mjesto za živjeti, čovjek ne zna kamo bi se skrasio u ovim gadnim vremenima.

Ako budem tamo kad se Maribor i zvanično proglasi evropskom prijestolnicom kulture, učinit ću to sam, ako ne, zamoliću nekog od svojih prijatelja da to učini za mene.

Da kupi dvije obične sijalice, i da ih negdje uključi, barem za koji minut, da zasvijetle i time doprinesu svjetlosti grada. Jednu za dušu mog Starog, a drugu za njegovog velikog idola, Nikolu Teslu.

(VisokoIN/Ahmed Burić)