Piše Amar Kulović
Apstinenti politike i bosanskohercegovačke zbilje u kome je,nakom mjesec dana,okončana kampanja na sve moguće načine popraćena javnim govorim i slobodom mišljenja kao nikada do sada,posebno pojavom „facebook javnog mnijenja“(a takvi i postoje,oni kojih je malo ali su realni pripadnici ljudskog balkanskog roda)poslije mjesec dana ringišpila i narodnih igara zaključili bi samo sve dešavano rečenicom-Hvala bogu pa je prošlo.
Hvala bogu iz razloga što nakon „strategije teatra“ se spušta zavjesa na loklano visočko tragikomično ozračje koje je završilo pobjedom žene kao načelnice i opcije koja je okarakterisana kao nacionalistička što i stručnim mišljenjem što i propagadnim dejstvom,posebno „pokajnika“ koji su nekada bili više zeleni nego likovi iz Nindža kornjača,samo što je Splinter kao učitelj ovoga puta pojeo neku drugu toksikološku tekućinu pa je postao Mecena.Pobrojane stilske figure su nenamjerni ili slučajni sa stvarnim likovima pa kao i takvi s ličnim podacima imenom i prezimenom nisu ništa jer po rezultatima glasanja-narod je spoznao(vjerovatno).Samo navođenje je prozivanje i tipična „mahalska orijentacija“ koja je ideologija niske kategorije,više trovačke.
Zašto kazati tragikomično?
Omladinska populacija je kategorija kojoj pripada i autor teksta.Teško da će neko u dvadesetim godinama razmišljati kao deceniju stariji jer iskustveno nije dokučio tu empiriju,ali biti u mogućnosti da se mrzi neko ko je igrom slučaja ili svojom voljom bio aktivist druge političke opcije ili je bio dio kandidature za vijeća pa se šrpdati,optuživati i naglas netipičnom „visočkom školom“ sve reći u lice (a misli drukčije) suviše je degustantno. Teorija ove vrste je formirana na osnovu sljedećih zaključaka:
-kad staneš s nekim u razgovor,,dođeš u tabor drukčiji i samim tim bi po nekom principu trebao sve iznositi protiv njih i to grupica traži od tebe direktno ili pasivno na ovaj ili onaj način.Da se ne pomisli da „nisi njihov“ i da po tom principu se lakše održiš tu jer diktat lokalizma jednog malog grada te navede na to da bi bio „shvaćen“.
-neobjektivno,pristrasno i nekonvertibilno mišljenje je ovdje znak da si uspio izbjeći svaki vid sukoba,što je također po diktatu loklane sredine kvazi-princip „da se kome ne zamjeri i da se po tom pitanju treba šutiti“,a i da se ne bi došlo do fizičkog sukoba specifičnog za podneblje balkanske kulture dijaloga.
-treći je posmatranje.Tu se sažimaju ova dva gore navedena.Profesija novinara je uvijek imala za postulat nezavisnost,a zapravo je i produžena ruka nečijeg toksikološkog otpada ili ispiranja mozga na primjeru lokalizama,a Boga mi (kao Vrhovnog suda i Stvoritelja ljudske bagre najkompetentijeg)i na globalnoj većoj razini planete Zemlje..Ovdje se ne pronalazi autor teksta niti će iste konstatacije potkrepljivati subjektivnim,ličnim doživljajima isto tako optužujući nekog drugog.Navedeno je odraz činjeničnog stanja i građe koja je skupljana u ovih mjesec dana kampanje i sličnih prikaza i pogleda na „opcije“, što će reći da sam se opet igrao Baltazara jer je svo vrijeme progovarao filantrop koji sportskim rječnikom (možda i banalnim jer je postao dvosmislen) po vokaciji i prirodi to i jeste.
Ko danas voli ljude?
Čak se može reći da zna koštati ta opredijeljenost.Ljudi su po pravili isti,iako to i nisu jer se drukčije ponašaju i drukčije se rukovode životnim određenjem-mogu biti dobri,pošteni pod navodnicima(danas urijetko bez njih),mogu biti i ti „miševi“ koji se često spominju kao karakterizacija beskupuloznog svijeta podmuklog,odvratnog i bezobraznog u bahatosti,inspirisanog glodarskog glađu za upropaštavanjem nečeg što drukčije hoda,ili su zaista zli.Međutim.dioba svijeta je ovdje već ispričana priča bez argumenta,iz čovječije glave može samo riječ i djelo biti pečat njegovog životnog opredjeljenja,politika se u tom manifestu može i oguglati moderno rečeno,samo da masa vidi čovjeka.To ne aludira samo i isključivo na političkog vođu,nosioca liste i slične kategorije(čak i parole jer to je opet sfera propagande) nego i stvarnog „insana“ u običnom miljeu s kojim se dijele svakodnevni problemi..Ili ne dijele,sada se otimaju i upravo glodarskom glađu pokazuju prstom na miševe jer je kategorizacija takvog ponašanja svojstvena jednoj drugoj vrsti-jazavcu.Po principu kopaj rupu dok se meni ne otvori tunel ,dok te „ohrabrujem“ a ti se utuši trudeći,pomoću ti da lakše padneš.Bili su jednaki samo u ratu i na to se poziva,a rat davno završen pa se Viša sila pita-je'l dosta?
Po običaju,želim vjerovati da će napredak ljudske svijesti ovog specifičnog grada biti uvjetovan zdravim razumom koga nema,ali da će baš omladinska snaga biti spona koja prekida stereotip o svemu nabrojanom uz ono što sanjam kao zajedničko.Visoko se za toliko vremena nije odmlaklo u njegovanju ljudskih vrijednosti nego u zoološkom bacanju magle u oči na prinicpu veće i manje životinje,a i dalje problemi isti.Na novim snagama koji su ušli u svijet famoznih ljubičastih klupa je da zaista ako žele sve to i promijene, iako i skepticizam tu uvijek viri iza ugla da sve demantuje.Pobjedniku čestitke,hajmo reći na „hajr“ i dobro iz narodne glave,iz političke ne bih jer i demokratiju su izmislili ljudi i ljudi odlučuju.
Lagati originalno je skoro bolje nego ponavljati tudje istine. U prvom slučaju ti si čovek, a u drugom samo papagaj-Fjodor Mihajlovič Dostojevski.
I da zaokružim riječima :
„Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim …“ Meša Selimović
(VisokoIN)
