Za VisokoIN.com piše Amar Kulović: Vrućinski

Period ljeta za gradić kakav je Visoko je skok u jednu drugu dimneziju; kada sparni ljetni dani promijene letargiju ostalih godišnjih doba,masa ljudi se uputi u čaršijsku jezgru ponajviše zbog perioda kada je gušt proći kroz kafane i ljetne bašte,te ostale ugostiteljske objekte. Žele ljudi da budu viđeni sa sladoledom i pomfritom,uz poneko pivo ili slično alkoholno piće u zvucima melosa jeftine muzike.Komentari nadolaze od „stranih“ prolaznika koje ne pripadaju tom jezgru,silom prilika se pojave tu iz privatnih ili turističkih razloga odjedared postajući zanimljivi jer općenito mali gradovi obiluju takvim shvatanjem gdje su lica uobičajena i gdje maltene isti ljudi posjećuju ista mjesta.

Oni koji ga tada posjete imaju osjećaj da se ovdje živi bez stresa.Takvom prizmom,kroz neka istraživanja Bosance i Hercegovce posmatraju komšijske zemlje Srbija i Hrvatska.Osjeti se okus masovnog veselja,degustacija naglo otvorenog želudca kombinacijom mesa sa ražnja,kukuruza na kuhanu vodu,sladoleda,čuvenog šećernog slatkiša na štapiću…

U tom periodu se dešava i manifestacija svega pobrojanog u vidu „Visočkog ljeta“,ove godine s razlikom pomjeranja zbog ranije nastupajućeg ramazana-ranije nastupa tzv. Vašer u razumijevanju lokalnog plebsa kao Dana trgovine,nakon čega slijedi pauza pa nastavak kroz kulturno-sportski program predviđen do polovice mjeseca.Vrhunac priče je čuveni Aliđun…

Poslije čega slijedi povratak na već ustaljenu monotoniju.Posebno u razmišljanju Visočana koji su maltene halalili sav rahatluk nakon izvjesnog perioda.

Sa stresom su se komšije iz susjednih zemalja grdno zeznule.(Ili je očito da samo žele skrenuti problem tamo gdje su im nekadašnje vođe ispražnjavale sav kalup rušeći tu zemlju Bosnu kroz dalekometne pješadijsko-tenkovske pipke).

Karakteristika ovogodišnjeg ljeta u Visokom je kao i svake godine ispraćaj srebreničkih žrtava.Taj skup slijedi nakon Dana trgovine,u ponedjeljak oko 520 tabuta/posmrtnih ostataka žrtava genocida ide na vječno boravište u Potočare iz Gradskih grobalja.Podvlačeći paralelu,ništa novo u svemu tome, da u isto vrijeme u tim krajevima gdje nesretna tijela se kopaju nije neki praznik pravoslavnom stanovništvu(koji se deklarišu kao bosanski Srbi) gdje će preslikat i vašer i sportska takmičenja(konkretno mali fudbal)….

Ljudsko i životinsko meso nemaju razlike među lešinarima.Dok se sve ovo odvija čovjek stiče dojam da i ogladnjeli želudac istovremeno se može prevrnuti naopako samo kroz prizmu dva događaja.

Hljeba i igara…

Pomisli li možda neko kako je onom gladnom?Bez hedonizma…. Jenny Ax će vam ispričati priču o majci i djetetu koja ima ponos pored materijalnog siromaštva i trenutka…

A takvo se nešto nametne,posmatrajući ogromno narodno veselje,glasnu muziku,ringišpil.Kada svijet to želi,neka ga i ima..ne živimo u velikom mjestu da bismo se ježili(a ježe se i toga,makar i dvolično) dešavanja oko nas….možda tome težimo i želimo,to nismo,pa makar krivili politiku lokalne zajednice te čovjeka koji osam godina obnaša funkciju načelnika općine zajedno s ostatkom Vijeća za stvari koje se dešavaju tom Visokom…spominjući konstantno antagonizam selo-grad,teško se promijeni malograđanski mentalitet ako se tome masa ne odupre.Ne skupina nego stanovništvo.

Ljudi su i došli sa ciljem zarade pa makar taj izvor profita bio „vašer“…Treba li papagajskom retorikom konstantno zaključivati kako su vremena teža nego ikad i čine se težim…Možda zbog tog postoji Svetlana Ražnjatović a možda i za to postoji apel na svijest koja nestaje….

Kome nije teško pobjeći od provincijalizma,Sarajevo je nekih 30 Km,sa SFFom i kulturološkim događajima.Jedina razlika je u principu i nemogućnosti poređenja-balaševićevski sve su ostalo nijanse-čitaj pare.

(VisokoIN/Amar Kulović)