Zaim Muzaferija – gospodin glumac

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

15 godina nakon smrti Zaima Muzaferije, glumačkog velikana porijeklom iz Visokog, i posljednjeg intervjua datog Oslobođenju u kojem je rekao kako se „njegov krug zatvara“, ne otimam se utisku da njegov duh još uvijek živi i osjeti se dok koračam ulicama nekadašnjeg privredno moćnog gradića u srednjoj Bosni.

Nema osobe koja barem jednom nije pogledala neki film ili predstavu u kojima je blistao sjajni Zaim Muzaferija, inspirišući tako generacije da krenu upravo njegovim glumačkim stopama. U jednom intervjuu za časopis „Visočko oko“ Zaim je dotičući se glume rekao da je „najbolja gluma kad ništa ne glumiš. Za to se treba roditi.“

Nesumnjivo je da se Zaim rodio upravo da bude jedan od najboljih u glumačkom svijetu, što je svakako dokazao u preko 100 filmskih, televizijskih i pozorišnih ostvarenja. I dok je u glumi i režiji ostavljao svaki put djelić svoje duše, Zaimovo primarno zanimanje, kako je i sam znao isticati u intervjuima, bilo zapravo obrazovanje. Zaim je, naime, bio profesor njemačkog i francuskog jezika i time se bavio cijeloga života do penzije. U intervjuu datom Nisvetu Džanki za bh magazin Dani u septembru 2001. godine je na temu svog poziva rekao: “O, dragi moj, moja profesija, zanimanje, moj osnovni hljeb je škola. Ja sam bio profesor njemačkog i francuskog jezika. Francuskog kratko, ali kao profesor njemačkog sam otišao u penziju ‘89. To je bilo moje glavno zanimanje i moj hljeb. Nije kakav, zna se, prosvjeta nikad nije plaćena prema onome koliko se od nje očekuje da odgaja buduće naše predsjednike i generale. To sam radio uporedo sa filmom, ali ja nikada nisam dozvolio da se zbog mog odsustva iz škole izgubi ma i jedan čas. Uvijek bih našao zamjenu koju bih sam platio. To s ponosom govorim, da nisam izgubio ni jedan čas u čitavom tom periodu od tih dvadesetak godina koliko sam bio profesor.

I nije samo Zaim obrazovao generacije visočkih naraštaja, kako je nedavno na društvenim mrežama profesorica bosanskog jezika i književnosti u visočkoj Gimnaziji, Raza Šahinović istakla. Cijela porodica Muzaferija je godinama časno, dostojanstveno i profesionalno obavljala pozive kojima su se bavili, učivši mnoge generacije prvenstveno pismenosti.

(Zaim sa sinom Jesenkom i kćerkama Gordanom i Amirom)

U želji da što vjernije predstavim lik velikog Zaima Muzaferije, odmaknem se od standarizovanih biografskih tekstova i zavirim iz kulisa privatnog života tog glumačkog velikana, kontaktirala sam Zaimovog sina Jesenka, profesora u Srednjoškolskom centru u Visokom, smatrajući da ću najjasnu sliku dobiti upravo kroz oči i riječi djeteta koje opisuje svoga oca. I nisam se razočarala.

Dok je Zaim u svim svojim intervjuima isticao porodicu kao svoj stub i potporu, pričajući o svojoj supruzi Danici s toliko ljubavi, a koju je upoznao pri izgradnji pruge Brčko-Banovići i s kojom se vjenčao kada je počela gradnja dionice Šamac-Sarajevo, sva ona toplina i ljubav kojom su isijavali Zaimovi intervjui se mogla osjetiti i u Jesenkovim riječima i opisima odrastanja uz svoga oca.

(Zaim sa suprugom Danicom)

Za one koji su živjeli u Zaimovom vremenu i imali priliku upoznati tog divnog, dobrog čovjeka neće ni najmanje iznenaditi riječi prof. Jesenka kada opisuje djetinjstvo i odrastanje sa svojim sestrama, Gordanom i Amirom, uz oca, javnu ličnost i majku koja je svu svoju pažnju i ljubav posvetila i usmjerila upravo prema svojoj porodici.

„Bilo je lijepo odrastati uz Zaima. A odrastali smo u malom trgovačko-zanatsko-industrijskom gradu koji je po svojim životnim navikama i općoj kulturi prilično bio (nadam se da više nije toliko) odmaknut od pojma filmski glumac, čak i od pojma pozorišni reditelj (što je Zaim petnaestak godina bio u amaterskom pozorištu), ali je, čini mi se, za nas djecu, u toj i takvoj sredini, očevo bavljenje umjetnošću izgledalo još čarobnije. No, tu čaroliju umjetnosti, kojoj smo postajali sve skloniji, nismo nikad doživljavali kao nešto što nas razlikuje od vršnjaka. Mislim da smo tu razliku osjećali više unutar sebe kao dodatno širenje vidika izvan onog što nam je pružala provincija iz koje, uzgred rečeno, nikad nismo htjeli otići.“, prisjeća se prof. Jesenko.

I dok je odrastanje za svako dijete period sa usponima i padovima, blizina i razumijevanje roditelja je od krucijalnog značaja. Prof. Jesenko Muzaferija priča za Frontal da je Zaim svojoj djeci bio ne samo otac nego i učitelj i prijatelj, naglasivši da ih je otac učio radu i skromnosti te poštenom odnosu prema životu i svijetu.

„Bio nam je otac, učitelj i prijatelj. Uvijek je znao kad smo sretni i zadovoljni, a i kad nas nešto muči, te za sve znao naći pravu riječ iz svog neiscrpnog bunara mudrosti. Radovao se našim uspjesima, tješio u neuspjesima, a kad bismo se požalili na probleme i poteškoće sa kojima smo se sve troje susretali u amaterskom bavljenju pozorištem (ja još uvijek) – znao je reći: „Djeco, time se ili baviš i trpiš, ili se ne baviš pa si rahat.“ To je za nas značilo kraj diskusije i hlađenje usijanih glava do sljedeće prilike. Inače, učio nas je radu, skromnosti i poštenom odnosu prema životu i svijetu.“

Nisam mogla propustiti priliku upitati prof. Jesenka za omiljenu uspomenu vezanu uz svoga oca i moram priznati da sam ostala nemalo zatečena i dirnuta iskrenošću kojom je pričao o momentu kada je ocu trebao saopštiti da se odlučio oženiti.

„Recimo da je to bio trenutak kad sam odlučio da se ženim a još bio student koji tek treba diplomirati, naći posao, odslužiti ondašnju vojsku, naći stan i još štošta što predviđaju nepisani zakoni uobičajene građanske praktičnosti. Dakle, bilo je pitanje kako to saopštiti porodici i kakva će biti reakcija. I, prvo kažem sestri, ona majci, onda slijede pitanja, odgovori, objašnjenja – dobro, odoše da kažu ocu koji je u svojoj sobi… i čekam ja konačnu „presudu“, a preda mnom zdjela šljiva koje počinjem bjesomučno jesti… otvaraju se vrata, polako i tek toliko da otac promoli svoje dobro lice, nasmiješi se, ja usta punih šljiva gledam ga nijemo, a on će: „Jesi vidio što su dobre šljive?“, i ne skidajući osmijeh vrati se u svoju sobu. Poslije mi je bilo jasno da je i on bio uzbuđen i zbunjen (što je vješto prikrio), ali zgodnije, divnije pa da kažem i poetskije odobrenje moje odluke nisam mogao ni zamisliti.“

I dok je Zaim svoju ljubav prema glumi prenio na svoju djecu, Jesenka i Gordanu, koji su svoj rad nastavili kroz Teatar Total, upravo je Jesenko svoju glumačku karijeru započeo rame uz rame sa svojim ocem u čijim je predstavama kao dječak od osam i četrnaest godina dobio dvije male epizode. Evocirajući uspomene na taj period prof. Jesenko mi s ponosom priča: „Znate čega se najviše sjećam i šta mi je najviše prijalo: što mi se prilikom davanja uputa kako da nešto odigram nije obraćao sa sine, kao kod kuće, nego po imenu, kao i ostalim glumcima.“

(Zaim i Danica sa djecom i njihovim porodicama)

Zanimljivo je napomenuti da je upravo 60 godina umjetničkog rada Zaim Muzaferija obilježio nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka “1001 bošnjački dan”.

A da glumačke vode nisu ni najmanje lake, uvjerio se i sam Zaim kada su ponude za angažmanom prestale te je bio prinuđen privesti studij jezika kraju, koji se razvukao na čak 20 godina, redovnog i vanrednog studiranja. Tako je Zaim, samo tri mjeseca prije svoje kćerke Gordane, diplomirao 1972. i zaposlio se kao profesor u srednjoj školi u Visokom. I pored nesigurnosti koju nosi glumački život, prof. Jesenko smatra kako mu se otac nikada nije pokajao za put kojim je krenuo.

„Uvjeren sam da se nikada nije pokajao što je krenuo tim putem jer njime je najduže išao i on mu je, uprkos egzistencijalnom riziku, pružio mnogo umjetničkog zadovoljstva i lijepih trenutaka koje je dijelio sa porodicom što je mogao više.“

(Sretni momenti porodice Muzaferija-Buza)

Jasno da sam na kraju našeg razgovora pokušala napokon dobiti odgovor na vječno novinarsko pitanje o omiljenoj ulozi, na šta mi je prof. Jesenko rekao da je upravo to pitanje koje se najčešće postavlja ali da je njegov otac novinarima izbjegavao odgovoriti na njega iz čisto profesionalne pravednosti prema svim ulogama koje je ostvario. „Možda mi nećete vjerovati, ali o tome nismo razgovarali ni u porodici.“, na kraju mi govori prof. Jesenko Muzaferija.

I dok Visoko dijeli samo nekoliko dana od početka 15. Dana Zaima Muzaferije, manifestacije kojom se pokušava održati sjećanje na lik i djelo ovog glumačkog barda, bila mi je iznimna čast imati priliku zajedno sa njegovim sinom prisjetiti se nekih prijašnjih vremena i evocirati uspomene na porodične momente.

(Irma Antonia Plavčić / Frontal)

Više vijesti