Zubčević: Ljevica u službi desnice

U pokušaju patetične simbolike novog početka na dan stare pobjede nad fašizmom sastala se družba lijevih akšamlija, sastala se pod beharli granom gdje desnica mezetluke sprema.

Predvođena provjernim gubitnicima i vječnim vođom u nigde koji je, eto, odlučio da ujedini ljevicu nakon što je razjedinio vlastitu stranku, nekada najjaču na političkoj ljevici u nas, svojom upornom i jalovom vladavinom. Nakon što je sada već trajno antipatični Lagumdžija, personifikacija ljevičara izdajnika, uništio SDP, i bagatelizirao ne samo ideju socijaldemoratije već i samu ideju opozicije, i uz to propustio da se povuče na vrijeme sa mjesta vođe SDP-a, kao pravi wannabe diktator a kada je nakon dugogodišnjeg beskrupuloznog mamuzanja politički ubogog kljuseta koje je bešćutno osedlao i zajahao, na kraju konačno sjahao i “otišao”, pobrinuo se da stranku ostavi u amanet nesposobnom oportunisti Nikšiću, čiji nije najveći problem to što je takav kakav jeste, na našu žalost. Ipak, ne treba biti preoštar prema samozaljubljivom Lagumdžiji, SDP je do te mjere razbucao da na kraju možda nije ni imao nekome boljem od prelošeg Nikšića ostaviti teško bolesnu stranku – dementnu nanu koja se iako gluha i slijepa još uvijek odaziva kad je zovnu – SDP.

Ujedinjeni u ničemu ustali su bivši jarani koji su se svi sa svima posvađali, i međusobno svaki sa svakim, pojedinačno i grupno, da eto kao sad “ujedinjeni” pomognu zemlji u nevolji, a zapravo ujedinjeni u pokušaju da zadaju još jedan udarac upravo onome za šta se kao zalažu. Da je njima bilo do jedinstva ne bi osnovali nekoliko partija i nekoliko koalicija i započeli svaki od njih po nekoliko čudnih političkih prijateljstava. Uz Lagumdžiju je i Komšić, još uvijek vruć i oznojen od političkog seksa koji se eufemistički naziva koalicija sa SDA. Došao je da sa svojim ličnim, bivšim a vidimo i budućim, Titom u (jadnom) pokušaju, i sa još nekoliko bivših stranačkih drugova-prebjega ujedini u ljevicu, računajući valjda da su preživjeli ljevičari levati koji zaboravljaju da je još prije nekoliko dana Komšić počeo koalicionu borbu za političkih orgazam sa desnicom. Socijademokratski, nema šta.

Tu je i Ivo Komšić, obično odmjeren i umjeren, promišljen i principijelan, odlučio da sebi da još jednu, možda posljednju, šansu, da se temeljito kompromituje kao političar. A tu je i, nakon Željka Komšića, najveći pirotehničar u politici naših naroda i narodnosti, zaboravljeni Rasim Kadić, probuđen iz hibernacije, koje je potrajala previše predugih zima, previše da bi sve bilo samo san, pa makar i zimski, pa bi bilo bolje reći da je ustao iz mrtvih. Previše je političkih mrtvaca na okupu da bi ikome mogli donijeti bolji život, osim možda sebi samina neku novu političku reinkarnaciju.

Ne bi sve to skupa bilo iznenađujuće, jer takozvani socijaldemokrati u nas su davno prodali i vlastitu političku mater i oca, i djecu i unučad, za malo vlasti i puno privilegija. Ono što je zanimljivo jeste momenat u kojem su zombiji odlučili ustati i izmiliti iz svojih neobilježenih političkih grobova. Bauljanje živih mrtvaca se dešava nakon što je prvi put neko na ljevici zaista rekao NE koaliciji sa nacionalističkim strankama. Da, prvo je Komšić šaptom, kao uvertiru, rekao sudbonosno “da” SDA.

Ovaj iznenađujući igrokaz se dešava i kako bi se neutralizirao politički efekat ideje BH. bloka. Trojanski poni, Željko Komšić je do te mjere umišljen da čak i sa pozicije koalicionog partnera SDA pokušava pričati, odnosno koristiti govor bez da išta konkretno govori u smislu da mu kao mi trebamo opet vjerovati. Koliko god da čovjek želi da se sjeti zbog čega mu ono treba vjerovati, sve se svede na ratne zasluge, koje imaju još desetine hiljada drugih, mnogi bolji od njega, a da za to nemaju ništa, i zbog toga što je Hrvat a po opredjeljenju Bosanac. Kao. Politički apsolutno i totalno neefikasan, osim u produkciji štete, evo treći mandat u Predsjedništvu a da se niko ne može sjetiti da je išta konkretno učinio za tu Bosnu za koju se tako glasno verbalno zalaže, za građane, za Hrvate koje de iure predstavlja, osim što je u maniru velikog državnika uveličao otvorenje McDonaldsa koji je u njegovim sitnim i kratkovidim političkim očima vjerovatno važan i značajan događaj, vrijedan imena Člana Predsjedništva ove zemlje. Na našu žalost to su aršini političkog ponavljača, a vječnog člana Predsjedništva.

Dakle, posvađana i nesložna braća, nakon što su iscrpila sve druge opcije, odlučila su da se ujedine nakon izbora. Odmah nakon izbora. Baš kako odgovara SDA. Da je bilo imalo iskrene želje, ozbiljne namjere i bar prst obraza društvo mrtvih političara složno bi ustalo iz svojih grobova prije a ne poslije izbora. Kao spremaju se da postanu stranka. A šta su bili do sada? Nije im valjao SDP, niti su znali sa naslijeđenom infrastrukturom (i glasačima) KP BiH, koju arče evo već tri decenije, ostati na zelenoj grani pa sada skupljaju suhe političke grančice da sviju za sebe novo gnijezdo. A da niko nikad, osim njih samih, nije imao nikakve koristi ni od njih ni od njihove džoja politke, naravno osim njih i njihovih koalicionih i svih drugih partnera u višedecenijskom udruženom pothvatu silovanja ove zemlje i njenih građana.

Socijaldemokratija u nas je odavno socijalni slučaj. Dokazano nesložna braća poderanih gaća nisu se udružila zbog ciljeva koje su mogli davno realizirati samo da su zaista htjeli. Oni vjeruju da njihova imena još uvijek nešto znače. Političke propalice i prodane duše ne vjeruju da ima možda mlađih i pametnijih, i čestitijih od njih da povuku ljevicu ka naprijed, a ne udesno kako je vuku svako na svoj način skoro pa svaki član ovog kluba političkih diletanata i gubitnika.

Od kada se ova grupa levata predstavlja kao ljevica i nastupa sa pozicije ljevice, desnica nije bila jača. I to je zapravo najveći problem – većina članova ove buduće koalicije ničega je dokazano, i više puta potvrđeno, nesposobna da uradi bilo šta za građene, za državu, za politku i na kraju za socijaldemokratiju. Već sve ovo čine bez imalo časti nakon svih decenija kompromitovanja, izdaja svih vrsta, brojnih promjena strana, dresova, ideologija, koalicionih partnera, pri tome stalno primajući plate i naknade za nešto i periodično obavljajući razne političke sinekure, jer u zemlji poput naše svaki plaćeni politički anagažman je sinekura – lak a dobro plaćen posao bez odgovrnosti.

Osim samo njima poznatih motiva i planova, grupnih i pojedinačnih, i želje da se sabotira ideja BH. bloka i pomogne SDA u nevolji, ne postoje drugi zdravom razumu dostupani razlozi za ovu političku opscenost i nekrofiliju samozvanih ljevičara. Tako da ih treba politički upokojiti i duboko zakopati, bez nadgrobnih oznaka, bar slučajnom prolazniku treba jednom zauvijek zabiti glogov kolac u prsa da se više ne povampiruje i ne regrutira nove vampire. U nadi da će zauvijek ostati na sigurnom političkom ahiretu sa kojeg su upravo došli, nadajmo se, samo da zauvijek odu i u zaborav, i na politčko smetljište istorije gdje punopravno i zasluženo pripadaju.

(Edin Zubčević / Nomad)